Sin i snaha otjerali u kut majku da sama jede. Tada im je njihova kćerka rekla nešto što ih je zapanjilo
Sin i snaha, kojima je stara majka išla na živce, otjerali su je u kut da sama jede.
Kasnije im je njihova kćerka rekla nešto što ih je zapanjilo. Ova priča je podsjetnik da pazite kako živite jer bi se i vama moglo slično dogoditi. Što sijemo, to ćemo i žeti!
Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njezin voljeni muž umro, otišla živjeti sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njezin vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjura otkotrljao na pod, a juha iscurila iz šalice.
Sin i snaha joj nisu mogli pomoći, ali ih je živcirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali stol u kutu pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih promatrala s drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali s njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala žlica ili viljuška.Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.“Što to praviš? upitao ju je otac ozbiljno.
“Pravim mali stol za tebe i mamu” odgovorila je, “Tako da možete sami jesti u kutu kada ja budem velika.”
Otac i majka su ostali bez teksta i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli plakati.
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su napravili i tuge koju su prouzrokovali.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela s njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više nitko ne mari za to. (novi.ba)
