KAKO MI JE ŽIVOT NA SPRATU RODITELJSKE KUĆE UNIŠTIO BRAK: To je bio parazitski život sa njegovim roditeljima!

628a7281-fb20-47d1-a325-4fe80a0a0a64-ce1112134d0b9fa657ba-690x480-1.jpeg

KAKO MI JE ŽIVOT NA SPRATU RODITELJSKE KUĆE UNIŠTIO BRAK: To je bio parazitski život sa njegovim roditeljima!

Želim da ova moja ispovijest bude, ne pouka, jer pouke imaju uvijek istu, preslikanu poentu za sve – nego tapšanje po ramenu, dobronamjerna i saosjećajna misao koja će vas navesti na razmišljanje, ukoliko želite da odaberete put koji sam odabrala ja.

Ljudi oko nas su često imali običaj da kažu: – Vama mora da je divno, uvijek se možete spustiti kod svekrve na ručak, i znaš koliko će ti značiti kada dobijete dijete.

A ja sam imala običaj da pregrizem jezik i pomislim kako ovu pretpostavku mogu donjeti samo oni koji nisu prošli i osjetili na svojoj koži izvorno balkanski, sirovi, koncept zajednice – ali u modernijem, lijepo upakovanom obliku.

Neću biti kategorična i pokušaću da razumijem i drugu stranu – da, ovo zaista može zvučati idilično, život jeste postao užurban, ispunjen pritiscima, rokovima i moranjima.Dok završavamo ribanje sudopera (jer poslije pravljenja ručka uvijek ostane haos, zar ne?) uz krčkanje brzinske, obično neukusne, čorbe (jer bolju ne možemo stići da napravimo), a u pozadini odzvanjaju zvuci centrifugiranja mašine i otvorenog laptopa (jer posao nije gotov u 16h), zaista se može učiniti kao idealno riješenje prosto spuštanje kod svekrve na savršeni ručak koji je ona već odavno spremila.

Ali da se vratimo na početak. Šta je ustvari zajednica po definiciji?

Prijavljujem se da budem prva osoba koja će postaviti školsku definiciju zajednice, sa željom da uđe u obaveznu literaturu psihologije i boldiranim slovima bode oči pojedincima koji je čitaju.

Zajednica se definiše kao parazitska simbioza bračnih partnera sa roditeljima jednog od supružnika – obično suprugovim roditeljima.

Postoji nekoliko varijacija na temu zajednice: zajednički život unutar jedne kuće, na istom spratu – po meni najteža i po ženu katastrofalnija varijanta; druga mogućnost je život supružnika na odvojenom spratu roditeljske kuće, ali sa zajedničkim ulazom u istu – ublažena varijanta pakla, ali i dalje sa sličnim posljedicama kao i prva.

I posljednja, ali ne i najmanje važna – život na spratu roditeljske kuće, sa ODVOJENIM ulazom i svom slobodom ovog svijeta. Nadam se da ovo zvuči dovoljno ironično.Mi smo odabrali treću varijantu. Sigurno se pitate zašto žena pristaje na zajednicu i kako uopšte dođe do toga da mladi bračni par odluči da živi na ovaj način?

Razlozi su brojni – naglasila bih prije svega finansijski aspekt, koji se većini nameće kao najvažniji. ‘Pa on ima sređen sprat kuće, nećete valjda ići na stan i plaćati kiriju?!?’

Upitni pogledi dušebrižnika na moje prećutno negodovanje i crvene zastavice koje mi se vijore pred očima.

Crvene zastavice ipak nisu toliko vidljive kroz ružičaste naočale ljubavi. Početak zaista jeste bio idiličan. Zvuk alarma uz koji se budite sa radošću, razgovori i prva jutarnja kafa, sa još uvijek čujnim leptirićima u stomaku.

Jer – osoba koju volite je pored vas, zar je bitno živimo li sami ili sa roditeljima!? Da, i te kako je bitno!

Želim da ova moja ispovijest bude, ne pouka, jer pouke imaju uvek istu, preslikanu poentu za sve – nego tapšanje po ramenu, dobronamjerna i saosećajna misao koja će vas navesti na razmišljanje, ukoliko želite da odaberete put koji sam odabrala ja.

Zajednica je surova, mučna i, u većini slučajeva, ako se ne preduhitri, sa katastrofalnim posljedicama. Idilični početak nas je zavarao. Naveo me je da pomislim da sam dio jedne divne, harmonične cjeline, u kojoj svako ima sopstveni integritet, a naročito ja – jer zaboga, imamo svoj sprat, niko ne može da nam smeta.

Ali – u zajednici postoje posebno definisani zakoni, sve u zavisnosti od članova koji je čine. Zakoni su često trpili izmjene i dopune, da bi na kraju poprimili svoj konačan oblik – ipak nemamo u potpunosti definisana prava, jer, znate, ‘ovo je naša kuća i mi nećemo odustati od svojih pravila. Sprat jeste vaš, ali kuća nije.’

Time polako gubite osjećaj da je tu zapravo išta vaše, i gubite osjećaj za dom. I to počinje da boli. Počinje da boli i činjenica da je drugoj strani podjednako teško, ali da zbog čudne, mogli bismo reći emotivno-manipulativne veze sa roditeljima, ne može da vas podrži. A podrška je jako važna, gotovo presudna.

Važne su granice, karakter i stav – ovo su isključivo mjere koje služe za uspostavljanje trenutnog osjećaja mira, za ostatak života u miru je potrebno odvajanje.

Odvajanje – ovo je za mene riječ olakšanja, potencijalni spas, riječ koja me držala sve vrijeme boravka u paklenoj zajednici, i koja mi je pružala određenu sigurnost, jer sam bila uvjerena da ćemo imati snage da odemo. I ja sam imala. Jer sam morala, počela sam gubiti sopstveni identitet, gušiti se u moru pravila, istovremeno grcajući i boreći se protiv istih.

Ali nikada ne možete u potpunosti da se izborite, jer je ova borba doživotna. Trpljenje, ćutanje i gušenje sopstvenih osjećanja na koncu vode ka gušenju odnosa ili gušenju sebe samog. A ja nisam željela da se ugušim – ja sam morala da izaberem sebe.

I želim vam da uvijek, koliko god to izgledalo teško i naizgled neizdrživo, izaberete sebe. Da slušate svoj unutrašnji glas, obratite pažnju na crvene zastavice i pratite svoj put, jer put ka sebi je uvijek jedini ispravan. (novi.ba)

scroll to top