”Znate li zašto je moj tata umro?” Petogodišnjak otvorio dušu učiteljici
Dječak je vrlo ravnodušno rekao „Moj tata je umro“! Bila sam zapanjena i moj um je počeo grozničavo tražiti riječi odgovora.
Radujem se najboljem danu svakog tjedna. Nedjelja je dan u tjednu kada se mogu družiti s mnoštvom ljudi. Ne mogu propustiti zabavu i zajedništvo koje dijelimo. Najbolje nedjeljno vrijeme jest ono kada sam okružena petogodišnjom i šestogodišnjom djecom.
Kao i svake druge nedjelje, svi smo sjeli oko stola, izmjenujući pozdrave i osmjehe. Dječica su podijelila svoja tjedna događanja prije nego što bismo započeli sa druženjem.
Njihove prije uključivale su uobičajene svađe s prijateljima, neke od njih su bile specifične i zabavne, ali je bilo i onih vrlo zanimljivijih. No, djeca ih uvijek vole dijeliti strastveno, bez obzira na sadržaj.
Kada dođe moj red za dijeljenje priče, to je zadatak koji ih drži uključene tih pola sata.
Ova nedjelja je bila malo drugačija. Sve je bilo mirno te sam pomislila da će pričanje moje priče biti kao jednostavna vožnja sa malo ometanja.
Istog trenutka kada sam počela govoriti, pozorno su me slušali svi osim jednog dječaka koji je utonuo u svoje misli. Dok sam nastavljala sve ostale zadržavati u priči, promatrala sam to dijete krajičkom oka.
Nekoliko minuta kasnije, on je ustao sa svog stolca, prošetao se oko stola i došao k meni. Pomislila sam da možda želi popiti vode ili otići na toalet, no on je nježno upitao: „Znate li što“?
Okrenula sam se prema njemu, pogledala ga u oči i čekala da odgovori na pitanje koje je postavio. Očekivala sam da će reći nešto što se dogodilo za vrijeme tog tjedna, što je vjerojatno propustio podijeliti na početku našeg druženja.
Vrlo ravnodušno rekao je: „Moj tata je umro“!
Bila sam zapanjena i moj um je počeo grozničavo tražiti riječi odgovora. Nisam mogla vjerovati. Jesam li upravo čula ono što je rekao? Nisam znala ništa o njegovoj obitelji, osim činjenice da je svake nedjelje ovdje dolazio s mamom.
Dok sam se borila ne bih li probavila ono što sam upravo čula, tražeći riječi, nastavio je govoriti u svom blagom glasu: „No, on je sada na lijepom mjestu“!
Nisam mogla odgovoriti! Osjećala sam se tupo. Kako bi netko mogao gubitak voljene osobe primiti tako pozitivno, pogotovo smrt oca, jedinog najboljeg prijatelja kojeg je on poznavao kao dijete?
Dok sam nastavila gledati u njegove oči, pokušavajući sakriti moju šokiranost i razočaranje, upitao me je: „Znate li zašto je umro“?
Nisam imala hrabrosti pitati, no on je nastavio: „Kako bi mi poslao više još više blagoslova“!
Dok sam slušala kako ovaj petogodišnjak izgovara mudre riječi, moje oči su se napunile suzama.
Skupila sam hrabrost i upitala sam ga: „Je li te mama ovo naučila“?
„Ne, moj tata me to naučio“, rekao je. (medjugorje-info.com)
